Plominski natpis

Plominski natpis, najstariji hrvatski glagoljski natpis, iz XI. st., uklesan na obrubu kasnoantičke ploče kojom dominira reljefni lik za koji jedni istraživači pretpostavljaju da je ilirsko-rimski bog Silvan, a drugi da je privatna osoba – poljodjelac, vojnik ili ribar. Prilikom ugradnje u vanjski zid crkve sv. Jurja Starijega u Plominu u ranome sr. vijeku, uklesan je lik, po tipičnu atributu zelene grane u ruci (umjesto Silvanovih vila ili kakve druge alatke) protumačen kao titular crkve. Na kratku natpisu, s iznimno važnim paleografskim podatcima koji dokumentiraju razvoj od oble glagoljice prema uglatoj (ustavnoj), stoji nedovršena bilješka: se e pisъlъ s(...), odnosno: »ovo je pisao (oslikao, ukrasio, klesao?) s...«.

Natpis je 1850. prvi precrtao Mijat Sabljar i o tome obavijestio I. Kukuljevića Sakcinskoga, a čitanje i paleografsko tumačenje sastavio je B. Fučić (1952).

Fučić je u svom radu „Sveti Juraj i zeleni Juraj“ iznio mišljenje da lik na reljefu predstavlja svetog Jurja, kojem je inače posvećena crkva u Plominu. Očito su stari Plominjani pretpostavljali da je na reljefu sv. Juraj. Kao argument Fučiću je poslužila trolisna grana koju lik na reljefu drži u ruci, odnosno palma, simbol mučenika, kako se to može interpretirati u kršćanskoj ikonografiji. No, kasnije i sam Fučić mijenja mišljenje s obzirom na to da u X. stoljeću nigdje nije bilo likovnog prikaza sv. Jurja (bar takvi nisu sačuvani). Pretpostavimo li da je na reljefu sv. Juraj malo je vjerojatno da bi klesar zaboravio uklesati aureolu oko njegove glave. Stoga se Fučić ipak opredijelio za mišljenje da je na reljefu prikazan Silvan, rimsko-ilirski bog flore i faune kojeg s vegetacijskim atributom u ruci u sličnoj ikonografiji vidimo na jednom antiknom istarskom reljefu u muzeju u Buzetu. Takvo mišljenje prevladava i danas. Plominski natpis, kao najstariji glagoljski natpis predstavlja dokaz rane hrvatske pismenosti u Istri.